Detektor logo Light

Na današnji dan je u Daytonu zaustavljen rat, ali ne i genocid

Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma prije 30 godina prestao je rat u Bosni i Hercegovini. Ali bh. društvo se nikada nije uspjelo odmaknuti od diskriminacije i dehumanizacije koje su dovele do genocida. Zbog stalnog negiranja zločina i slavljenja počinilaca, žrtve se ne osjećaju dovoljno sigurno da se genocid ne može ponoviti, a zemlja je opet u jednoj od nekoliko predgenocidnih faza, prema definiciji američkog profesora Gregoryja Stantona.

 

Piše: Lamija Grebo

Nihad Suljić često posjećuje Srebrenicu, gdje je počinjen genocid, ili mjesta iz kojih dolaze oni koji su ubijeni u julu 1995. godine.

Ovaj dugogodišnji aktivista iz Tuzle svojom građanskom dužnošću shvata reagovanje na negiranje genocida, što najčešće vidi upravo na mjestima gdje je on počinjen. Negatore je prijavljivao državnim tužiocima.

Važno mu je da naglasi kako njegov aktivizam nema nikakve veze s njegovom nacionalnošću.

“Ja to činim kako bih barem na jedan djelić doprinio da ovo društvo ozdravi od toga”, kaže on.

Negiranje zločina i veličanje osuđenih ratnih zločinaca kod građana, ali žrtava posebno, budi osjećaj razočaranosti, ali i strah i traume.

Među više od 7.000 muškaraca i dječaka koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici jeste suprug Šuhre Sinanović iz Bratunca. Ona je izgubila više od 20 članova porodice.

“Da mi je dočekati da jedna presuda za negiranje genocida bude pravosnažna i da čovjek odgovara za ono što negira”, kaže predsjednica Udruženja “Žene Podrinja – Bratunac”.

Trenutno je pred Sudom BiH u toku postupak protiv Vojina Pavlovića za negiranje genocida. Prvostepeno je proglašen krivim.
Sinanović nema dileme da se negiranjem genocida on faktički i nastavlja.

“Mi kažemo ‘pola srca je našeg otišlo za vrijeme tih ratnih dešavanja’. Dejtonskim sporazumom je uspostavljen mir, ali nije donesena pravda za žrtve”, dodaje Sinanović.

Suprotno od toga, tri decenije nakon rata, čini se da slavljenje počinilaca genocida nikada nije bilo glasnije. Za historičarku Ivu Vukušić negiranje je sveprisutno “u svim situacijama masovnog političkog nasilja koje zovemo genocid”.

“U slučaju Srebrenice, ima više javnosti dostupnih dokaza nego za mnoge druge slučajeve, zahvaljujući suđenjima za zločine u Haagu i u BiH, pa ljudi i dalje negiraju”, kaže Vukušić.

Profesor Gregory Stanton je još ’90-ih godina utvrdio model od prvobitno osam, a kasnije ga je proširio na deset faza genocida.

On smatra da je genocid proces koji se razvija u deset predvidivih, ali ne i neizbježnih faza. U svakoj fazi moguće je preduzeti preventivne mjere kako bi se on zaustavio. Proces, prema njemu, nije linearan nego se faze, od kojih je svaka sama po sebi proces, mogu odvijati istovremeno.

“Klasifikacija je u središtu. Bez nje, procesi koji je okružuju ne bi mogli nastati. Kako društva razvijaju sve više genocidnih procesa, ona se sve više približavaju genocidu. Međutim, sve faze nastavljaju djelovati tokom cijelog procesa”, mišljenja je Stanton.

Genocid napreduje kroz klasifikaciju, simbolizaciju, diskriminaciju, dehumanizaciju, organizaciju, polarizaciju, pripremu, progon, istrebljenje i poricanje.

Detektor je zamolio stručnjake iz različitih oblasti tranzicione pravde da se osvrnu na elemente nekih od faza koje, 30 godina nakon genocida i mirovnog sporazuma, primjećuju u bh. društvu danas.

Neki od njih faze diskriminacije i dehumanizacije koje su prethodile genocidu 1995. godine, ali i samom ratu, jasno vide i danas. Za BiH smatraju da se nalazi u posljednjoj fazi koju je definisao Stanton – poricanje.

Vanredna profesorica na Pravnom fakultetu u Sarajevu Ehlimana Memišević kaže kako je negiranje genocida uopšteno posmatranjem procesa genocida kao jedne od faza, kako je to uočio profesor Stanton.

Pojašnjava da se radi o dinamičnom procesu, te da je negiranje prisutno tokom cijelog procesa izvršenja genocida.

“Činjenica da se kopaju masovne grobnice, u našem slučaju sekundarne i tercijarne masovne grobnice, to podrazumijeva da se, ustvari, skrivaju dokazi o počinjenju krivičnih djela”, kaže ona.

Memišević dodaje da kada se završe prethodne faze, uključujući progon i istrebljenje, onda se nastavlja proces poricanja genocida, kako bi se oslobodilo od odgovornosti.

“Tako da je to onda posljednja faza, koja uvijek slijedi genocid, kako govori Stanton, koja je nadahnuta ciljevima koji su inspirisali počinjenje genocida i koji je jedan od najsigurnijih indikatora budućih genocida jer proces nije okončan, i to je ono što ustvari predstavlja najopasniji element procesa – poricanje genocida”, navodi ona.

Memišević i Hikmet Karčić, naučni saradnik pri Institutu za istraživanje zločina Univerziteta u Sarajevu, osvrnuli su se i na takozvanu 11. fazu genocida, koja nije Stantonova, nego ju je uveo profesor Hariz Halilović s RMIT Univerziteta u Melbourneu.

Karčić pojašnjava da se radi o fazi trijumfalizma, odnosno slavljenja zločina. Dodaje da je to situacija u kojoj se ne negiraju zločini, nego se prihvataju, njima se ponosi i slave se.

“To se vidi kroz razne manifestacije u javnoj površini – kroz muziku, murale, slavljenje zločinaca, dočeke zločinaca po odsluženju njihove zatvorske kazne i razne druge načine, da kažem – normalizacija zločinaca u javnoj sferi, naprimjer da nazovete Ratka Mladića u javni program da mu čestitate rođendan”, kaže Karčić navodeći konkretan primjer kada se Mladić u novembru 2018. godine uključio u program srbijanske televizije Happy.

Ovakvi javni događaji su za Karčića elementi trijumfalizma, u kojem se nastoje normalizirati masovni zločini, silovanja, grobnice, zatvaranje civila, “s ciljem da se ti ljudi smatraju kao neki obični normalni heroji koji su, eto sticajem okolnosti, završili u nekom zatvoru na Zapadu”.

Karčić kaže da segmente koje je primijetio u Bosni i Hercegovini kao najprisutnije jesu klasifikacija i dehumanizacija.

“Klasifikacija u smislu da se jedan narod odvaja od drugog naroda, odnosno da se jedan narod u potpunosti izdvaja od drugog naroda…To vidimo danas kroz etnički prefiks u svim mogućim javnim sferama – od srpskih šuma do srpske vode i ostalog, što je jako primjetno i od čega se ne odustaje”, pojašnjava Karčić.

On kao primjer navodi i da se u mnogim školama uvode krsne slave, bez obzira što te škole pohađaju djeca iz manjinskih zajednica, kao i opštine ili javne objekte u kojima se nalaze fotografije osoba koje su ili su bile povezane sa osobama osuđenim za ratne zločine, te objekte nazvane po osuđenim ratnim zločincima. Tu su također i murali osuđenih ratnih zločinaca, čija je svrha da se označi teritorija.

“Kroz obrazovni sistem vidimo da djeca koja uče iz udžbenika historije u Republici Srpskoj, uče kako je Srebrenica oslobođena”, kaže on i dodaje da se upravo i tu vidi ta normalizacija, jer je izostala odgovarajuća reakcija.

Memišević pojašnjava da podjela društva ne mora nužno voditi genocidu. Ako je praćena sljedećim fazama, poput simbolizacije, ni to ne mora, prema njoj, nužno voditi do genocida.

“Ali kada počinje faza diskriminacije, a to je uvođenjem raznih pravnih zakonskih mjera kojima se onemogućava uživanje određenih prava skupine, kao, recimo, zakon o oduzimanju imovine, onda je to alarmantno stanje da će se proces genocida desiti, odnosno da će se nastaviti taj proces”, pojašnjava ona.

U procesu dehumanizacije targetirane grupe nazivaju se nehumanim izrazima poput “žohari”, odnosno oduzimaju im se ljudske osobine. To ima još i svrhu da omogućava dominantnoj skupini da lakše vrši proces istrebljenja, odnosno ubijanja tih članova skupine.

Ono što se danas vidi, za Memišević je kontinuirana dehumanizacija određenih članova skupine.

“Mi često od državnih ili entitetskih političara čujemo takav jezik – da je određena skupina podanička, da nema državničke elemente, da kleče nad okupatorom, i tako dalje. Tako da je to ta dihotomizacija koja je prisutna i koja je bila prisutna 1992. i kasnije, kao podrška u tom procesu počinjenja genocida”, smatra Memišević.

Milorad Dodik, bivši predsjednik Republike Srpske koji je osuđen zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, nerijetko je posljednjih nekoliko godina muslimane odnosno Bošnjake nazivao podanicima.

U svojim posljednjim izjavama Dodik je govorio o “smradu” Sarajeva i razlikama između Srba i Bošnjaka.

“Pustite te priče ‘isti smo ljudi, nismo ista vjera’, ali oni bezočno lažu kao Turčini”, rekao je Dodik na jednom od predizbornih skupova za novog predsjednika entiteta a govorio je o Bošnjacima kao o amebama koje se “razmnožavaju” u Republici Srpskoj.

Memišević objašnjava da su takve izjave izrazito opasne zato što su te ideje dehumanizacije i dalje prisutne i one dovode do poricanja, koje se ne smije zanemariti jer je ono jedan od najsigurnijih indikatora ponovnog počinjenja krivičnog djela genocida.

Još jedna destruktivna posljedica poricanja genocida jeste onemogućavanje ili sprečavanje zarastanja rana žrtava i preživjelih jer im se kontinuirano negira njihovo iskustvo i time se sprečava da njihove rane zarastu.

Memišević je, kao jedan od primjera diskriminacije, navela onemogućavanje učenicima da u školama izučavaju nacionalnu grupu predmeta prema njihovom nastavnom planu i programu, kako što je to slučaj u Konjević-Polju.

Neke od faza genocida su potpuno normalizovane u bh. društvu.

Prema Karčiću, jedan od najvećih problema jeste kada se ide normalizaciji zla i zločinaca u tolikoj mjeri da “to postane toliko normalno i ‘mainstream’, da će to jednostavno u jednom trenutku svima biti svejedno”.

“U Bosni i Hercegovini su zasigurno normalizirani svi ovi elementi diskriminacije, dehumanizacije, poricanja genocida. Naprosto, u toj mjeri je prisutno da mislim da obični ljudi ne mogu da se bave time više, a što ne znači da ne bi trebalo da se bave, upravo zbog opasnosti koju nosi poricanje, jer ako normaliziramo dehumanizaciju, to, prema Stantonu, nužno vodi do narednih faza genocida”, dodaje Memišević.

Refik Hodžić, stručnjak za tranzicionu pravdu, kaže da Bosna i Hercegovina sve ove godine živi u mirovnom sporazumu, dok se kontinuirano dešava dehumanizacija.

“Ovih 30 godina nije provedeno u izgradnji mira, jer ti da si gradio mir ovdje, potpuno obrnute stvari bi se događale. Ti bi imao poruke koje idu ka izgradnji stalnog mira – ne boj se svog komšije, da – pravda treba, utvrdit ćemo ko je činio zločine, ali nemoj da zločini budu temelj našeg života, hajde da budućnost bude temelj našeg života, priznaj svom komšiji, traži izvinjenje svom komšiji, oprosti svom komšiji”, kaže on.

“Zamislite da su 30 godina to bile poruke? Gdje bismo mi bili da smo djecu učili sve vrijeme o tome kako treba da grade mir i bolju budućnost svi zajedno?”, pita se Hodžić.

U tom slučaju društvo ne bi još uvijek živjelo u mirovnom sporazumu i težilo bi u jednom trenutku da gradi državu na drugim temeljima, a ne na “temeljima rata i mira koji je potpisan dok su cijevi bile još vrele”.

Suljić danas ima svoju organizaciju Djeluj.ba. Posebno ga zabrinjava da su mladi ljudi koji su rođeni pa čak i nekoliko godina poslije rata i genocida, katkada mnogo bučniji i agresivniji u negiranju i veličanju.

“Ono što je vrlo ironično i sarkastično – da imamo generacije koje su izravno učestvovale u tim događajima i da su oni donekle sad blaža verzija ili čak i pozivaju na neki suživot, na neki dijalog, govore o posljedicama rata, ali, nažalost, mladi ljudi, obično tinejdžeri, zaista me katkad plaši ta njihova interpretacija prošlosti”, zabrinut je Suljić.

Faze genocida kako ih je definisao Gregory Stanton i elementi faza koji se primjećuju u bh. društvu

Sve kulture imaju kategorije kojima dijele ljude na “nas” i “njih” prema etničkoj pripadnosti, rasi, religiji ili nacionalnosti: Nijemci i Jevreji, Hutu i Tutsi. Bipolarna društva koja nemaju mješovite kategorije, poput Ruande i Burundija, najpodložnija su genocidu. Jedna od najvažnijih klasifikacija u savremenom sistemu nacionalnih država jeste državljanstvo u okviru nacionalnosti. Oduzimanje ili uskraćivanje državljanstva jednoj grupi predstavlja pravni način uskraćivanja građanskih i ljudskih prava toj grupi.

Glavna preventivna mjera u ovoj ranoj fazi jeste razvoj univerzalističkih institucija koje nadilaze etničke ili rasne podjele, koje aktivno promovišu toleranciju i razumijevanje, te klasifikacije koje prevazilaze podjele.

Zakoni koji omogućavaju put ka državljanstvu za imigrante i izbjeglice ruše prepreke građanskim pravima. Ova potraga za zajedničkim osnovama od ključne je važnosti za ranu prevenciju genocida.

Jedan od primjera u Bosni i Hercegovini jeste uporno odbijanje Milorada Dodika da Bošnjake tako oslovljava, nego ih umjesto toga naziva muslimanima, što je Detektor u više slučajeva zabilježio, prije svega u bazi “Mapiranje mržnje”.

U jednom od zabilježenih slučajeva, Dodik je u maju 2022. na svom X profilu napisao kako “BiH destabilizuju muslimani pomognuti sa nekoliko zapadnih ambasada”.

Klasifikacija i simbolizacija su univerzalne ljudske pojave i ne moraju nužno dovesti do genocida, osim ako ne prerastu u dehumanizaciju. Kada se kombinuju s mržnjom, simboli mogu biti nametnuti protiv volje pripadnicima “parija” grupa – žuta zvijezda za Jevreje pod nacističkom vlašću, plavi šal za stanovnike istočne zone u Kambodži pod Crvenim Kmerima.

Kako bi se suzbila simbolizacija, simboli mržnje mogu biti zakonom zabranjeni (poput svastike), kao i govor mržnje. Obilježavanje grupa, poput bande oznaka ili plemenskih ožiljaka, također može biti zabranjeno. Problem je u tome što će pravne zabrane biti neefikasne ako ih ne podržava društvena i kulturna osuda.

Međutim, ako postoji široka društvena podrška, odbijanje simbolizacije može biti vrlo moćno.

Početkom ove godine je u Memorijalnom centru Kragljivoda kod Srebrenice grupa iz manastira Karno postavila krstove u šehidskom mezarju, što je uznemirilo mještane. Nakon toga je podnesena krivična prijava Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) i Tužilaštvu BiH, koje je donijelo je naredbu o neprovođenju istrage jer dobijene materijale nije bilo moguće dovesti u vezu s počinjenjem nekih od krivičnih djela.

Općinski sud u Sanskom Mostu je prvostepenom presudom osudio na godinu dana zatvora Dragu Tendžerića za izazivanje narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, jer je dizanjem tri prsta i pokazivanjem tetovaža s likovima četničkog vođe Draže Mihailovića i vojvode Momčila Đujića na putu za masovnu grobnicu “Lanište 1” kod Ključa provocirao žrtve.

Dominantna grupa koristi zakone, običaje i političku moć kako bi uskratila prava drugim grupama. Grupi bez moći može biti uskraćeno puno građansko pravo, pravo glasa ili čak državljanstvo. Dominantna grupa je vođena ideologijom isključivosti koja nastoji lišiti manje moćne grupe njihovih prava. Ta ideologija zagovara monopolizaciju ili širenje moći od strane dominantne grupe i opravdava viktimizaciju slabijih grupa. Zagovornici takvih ideologija često su harizmatične ličnosti koje izražavaju ogorčenost svojih sljedbenika.

Prevencija diskriminacije podrazumijeva punu političku osnaženost i građanska prava za sve grupe u društvu. Diskriminacija na osnovu nacionalnosti, etničke pripadnosti, rase ili religije mora biti zakonom zabranjena. Pojedinci trebaju imati pravo da tuže državu, korporacije i druge pojedince ako im se prava krše.

Jedan od najočiglednijih primjera jesu “dvije škole pod jednim krovom”. Detektor je i ove godine izvijestio da su učenici osnovnih i srednjih škola u dva kantona i ovu školsku godinu počeli pod jednim krovom pohađati različite škole, ulaziti na suprotna vrata u dvije smjene i učiti iz različitih udžbenika.

Presudom Ustavnog suda BiH iz 2021. godine naloženo je Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta Srednjobosanskog kantona da otkloni diskriminaciju i segregaciju u školama zbog podjele nastavnih planova po etničkom principu.

I Vrhovni sud Federacije je prije više od deset godina zatražio od Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK-a i osnovnih škola Stolac i Čapljina prestanak daljnje diskriminacije djece u školama.

Učenicima iz Janje kod Bijeljine u knjižicama umjesto bosanskog jezika piše “jezik bošnjačkog naroda”. Vlasti u Republici Srpskoj ne dozvoljavaju da se u knjižice upiše bosanski jezik, zbog čega su roditelji tražili od suda da ispravi ovu diskriminaciju, međutim bezuspješno.

Okružni sud u Bijeljini je u januaru 2024. godine prvostepenom presudom potvrdio da postoji diskriminacija i odlučio da djeca Bošnjaka u Janji svoj jezik u školama mogu zvati “bosanski”. Ali presuda se nije održala – drugostepenom odlukom je preinačena nakon žalbe.

Više primjera diskiminatornog govora zabilježeno je u bazi “Mapiranje mržnje”.

Jedna grupa negira ljudskost druge grupe. Njeni članovi se izjednačavaju sa životinjama, štetočinama, insektima ili bolestima. Dehumanizacija uklanja prirodni ljudski osjećaj gađenja prema ubistvu.

U ovoj fazi propagira se govor mržnje putem štampe, radija, društvenih mreža i drugih medija, s ciljem da se žrtvena grupa prikaže kao neprijatelj. Mržnja se može čak ugraditi i u školske udžbenike. Indoktrinacija priprema teren za podsticanje nasilja. Većinska grupa se uči da posmatra drugu grupu kao manje vrijednu, neljudsku i stranu njihovom društvu. Oni se indoktriniraju da vjeruju kako je “nama bolje bez njih”. Grupa bez moći može postati toliko depersonalizirana da njeni pripadnici dobijaju brojeve umjesto imena, kao što je bio slučaj s Jevrejima u logorima smrti. Oni se poistovjećuju s nečistoćom, nemoralom i zlom. Govor mržnje preplavljuje propagandu državnih radija, novina i govora zvaničnika.

Kako bi se suzbila dehumanizacija, poticanje na genocid ne smije se poistovjećivati sa slobodom govora. Društva koja sprovode genocid obično nemaju ustavnu zaštitu za suprotstavljene stavove i moraju se tretirati drugačije od demokratskih država. Lokalni i međunarodni lideri trebaju osuđivati govor mržnje i učiniti ga društveno neprihvatljivim. Lideri koji podstiču genocid trebaju biti procesuirani u nacionalnim sudovima, zabranjeno im treba biti međunarodno putovanje, a njihova strana imovina zamrznuta. Radiostanice koje šire mržnju treba blokirati ili ugasiti, a propaganda mržnje i njeni izvori trebaju biti zabranjeni na društvenim mrežama i internetu. Zločini iz mržnje i zločini protiv čovječnosti moraju biti brzo i odlučno kažnjeni.

Detektor je zabilježio brojne slučajeve koji bi mogli nositi elemente dehumanizacije koji se mogu pronaći u izjavama Milorada Dodika, pogotovo tokom predizborne kampanje za prijevremene izbore za predsjednika Republike Srpske.

Tokom obraćanja u Istočnom Sarajevu, Dodik je rekao: “Ovaj grad ne smije dozvoliti dodatnu islamizaciju. Pustite vi te priče, isti smo ljudi. Nismo ista vjera. Niko ne laže gore i više od Turčina. Tako da te sve njihove bombone koje nam daju ovde, možete i trebate… Ne moram da vam govorim o tome, vi to savršeno dobro znate kako to izgleda. (…) Šta je napravljeno na Istočnoj Ilidži? Samo je omogućeno muslimanima da tu stanuju, jel’ da? Je l’ mislite da je sad to sreća? Pa vi to znate bolje nego ja. Gdje se useli jedan, to je kao da amebe se usele.”

Njegov govor iz Banje Luke BIRN BiH je zabilježio kao jedna od organizacija koje učestvuju u prikupljanju podataka za platformu Odgovorno.st, koja omogućava građanima nadzor javnih funkcija i institucija, promoviše odgovornost u javnoj potrošnji, prati ispunjenje obećanja, podržava antikorupcijske reforme, te ističe finansijsku odgovornost i uočene nepravilnosti.

“Mi ne pravimo saveze sa muslimanima. Nema nama života u ovoj zemlji. Srbima nema ovdje života. Mi moramo da gradimo i branimo svoju samostalnost. Ja to radim, zato što sam uporan u tome, što izbjegavam bilo kakvu mogućnost da dođe do etničkih sukoba. Sjećate se prije godinu dana – malo-malo iz Sarajeva, ‘bit će rata’. Neće biti rata.” Nisam ja tolika budala da njima dam razloga za rat. Ali ćemo ih pobijediti u političkoj borbi. Ne želimo da živimo s njima, i to je to. Nemamo nikakvog razloga da to radimo jer se pokazalo svih ovih godina da oni nama ne žele dobro. Ja to mislim i govorim, možda neki od nas misle drugačije, ali dobro. Za sada, većina mene podržava, mene i moju politiku”, kazao je Dodik.

“Oni su opet na kraju prošlog vijeka postali najveći neprijatelji našeg naroda – muslimani, Bošnjaci, Hrvati i svi drugi u okruženju, pa čak smo došli do toga da naša pravoslavna braća koja sebe smatraju Crnogorcima su protiv Srba, i u Makedoniji gledamo te pokrete. Da ne pričamo o ovome što se dešava na Kosovu od strane Šiptara, ili pak činjenicu da čak u Sloveniji, kojoj su Srbi donijeli slobodu, koju su Srbi u okviru Jugoslavije prihvatili da bude federalna jedinica, naš narod u Sloveniji nema ni status nacionalne manjine. Što govori o tome kakvi su korektni odnosi”, rekao je Dodik u Brčkom.

Genocid je uvijek organizovan, obično od strane države, koja često koristi paravojne jedinice kako bi prikrila svoju odgovornost. Ponekad je organizacija neformalna ili decentralizovana. Posebne vojne jedinice ili milicije često se obučavaju i naoružavaju. Prave se planovi za genocidna ubistva. Genocid se često događa tokom građanskih ili međunarodnih ratova. Dotok oružja državama i milicijama (često i uz kršenje embarga UN-a na oružje) olakšava izvršavanje genocida. Države organizuju tajne policijske strukture koje špijuniraju, hapse, muče i ubijaju osobe za koje se sumnja da se protive političkim vođama. Motivacija za napade na određene grupe prenosi se putem masovnih medija i kroz specijalne obuke za ubilačke milicije, odrede smrti i posebne vojne jedinice, poput nacističkih Einsatzgruppen, koji su ubili 1,5 miliona Jevreja u Istočnoj Evropi.

Kako bi se suzbila organizacija genocida, članstvo u genocidnim milicijama treba zakonski zabraniti. Njihovim vođama treba uskratiti vize za putovanja u inostranstvo, a njihova strana imovina zamrznuti. Ujedinjene nacije trebaju uvesti embargo na oružje za vlade i građane zemalja koje učestvuju u genocidnim masakrima, te formirati komisije za istragu kršenja tih mjera, kao što je urađeno u Ruandi nakon genocida. Nacionalni pravosudni sistemi trebaju procesuirati i razoružati grupe koje planiraju i izvršavaju zločine iz mržnje.

Ovakva definicija nema uporišta u trenutnim dešavanjima u BiH, međutim jedna odluka može predstavljati eventualni element faze.

U Republici Srpskoj ljetos je usvojen Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima kojim se uvodi pomoćni sastav policije, što je izazvalo određenu kontroverzu oko načina upotrebe ovog sastava i uznemirilo povratnike u ovaj entitet.

Rezervni sastav policije korišten je tokom rata za vršenje progona nesrpskog stanovništva na području Republike Srpske, a pripadnici ovih snaga su počinili neke od najtežih zločina, utvrđeno je pravosnažnim presudama sudova u Haagu i Bosni i Hercegovini, zbog čega su se stručnjaci i povratnici ranije protivili formiranju novog saziva rezervne policije.

Ekstremisti razdvajaju grupe. Grupe mržnje emituju polarizirajuću propagandu. Zakoni mogu zabranjivati međusobna vjenčanja ili socijalnu interakciju. Ekstremistički terorizam cilja umjerene, zastrašujući ih i utišavajući centar društva. Umjereni pripadnici počiniteljskih grupa su najefikasniji u sprečavanju genocida, pa su prvi koji bivaju hapšeni i ubijani. Lideri unutar ciljanih grupa su sljedeći koji bivaju uhapšeni i ubijeni. Dominantna grupa donosi vanredne zakone ili dekrete koji im daju potpunu vlast nad ciljanom grupom. Ti zakoni potkopavaju osnovna građanska prava i slobode. Ciljane grupe se razoružavaju kako bi bile nesposobne za samoodbranu i kako bi dominantna grupa imala potpunu kontrolu.

Prevencija može podrazumijevati obezbjeđivanje sigurnosti umjerenim liderima ili pomoć organizacijama za ljudska prava. Sredstva ekstremista treba zaplijeniti, a vizna putovanja im uskratiti. Pokušaji državnog udara od strane ekstremista trebaju biti spriječeni međunarodnim sankcijama i regionalnom izolacijom ekstremističkih lidera. Treba energično protestovati protiv hapšenja članova opozicionih grupa. Ako je potrebno, ciljane grupe treba naoružati radi samoodbrane. Lideri nacionalnih vlada trebaju osuditi polarizirajući govor mržnje. Edukatori trebaju podučavati toleranciji.

Nacionalni ili vođe počiniteljskih grupa planiraju “Konačno rješenje” za “pitanje” Jevreja, Jermena, Tutsija ili druge ciljne grupe. Često koriste eufemizme da prikriju svoje namjere, nazvavši svoje ciljeve “etničkim čišćenjem”, “pročišćenjem” ili “borbom protiv terorizma”. Formiraju vojske, kupuju oružje i obučavaju svoje trupe i milicije. Indoktriniraju stanovništvo širenjem straha od žrtvene grupe. Vođe često tvrde da “ako ih mi ne ubijemo, oni će ubiti nas”, prikrivajući genocid kao samoobranu. Dolazi do naglog porasta zapaljive retorike i propagande mržnje s ciljem stvaranja straha od druge grupe. Politički procesi, poput mirovnih sporazuma, koji ugrožavaju dominaciju vladajuće grupe kroz izbore ili procesuiranje za korupciju, mogu zapravo pokrenuti genocid.

Prevencija pripreme može uključivati embarga na uvoz oružja i komisije za njihovo provođenje. Trebala bi uključivati procesuiranje podsticanja i zavjere za počinjenje genocida – oba su krivična djela prema članku 3. Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Nacionalne snage reda trebaju uhapsiti i procesuirati vođe grupa koje planiraju genocidne pokolje.

Nakon brzopletih izvještaja u medijima o smrti povratnice kod Lukavca, Milorad Dodik požurio je da prije zvanične istrage optuži političare u Sarajevu za “ubistvo” starice, uplaši Srbe da su sigurni samo u Republici Srpskoj i sam potakne osjećaje mržnje dok druge optužuje za to.

Prvi medijski naslovi upućivali su na ubistvo Jele Pejić, povratnice srpske nacionalnosti iz Rukavine kod Lukavca. Potom su uslijedili i naslovi o navodnom silovanju koje je prethodilo ubistvu. Prije nego su istražitelji objavili izvještaj obdukcije i uviđaja, Dodik je iskoristio trenutak za širenje straha.

On je na svom zvaničnom X nalogu, nakon informacija o smrti, pisao o strašnom zločinu, koji je protumačio kao poruku svim Srbima da im samo Republika Srpska može garantovati miran i siguran život.

“Atmosfera linča i progona koju stvara političko Sarajevo uzela je još jedan nevin život. Pred ovim zločinom padaju u vodu sve priče o multietničnosti, razumijevanju i poštovanju razlika. Bošnjački političari svojom ratnohuškačkom retorikom podstiču mržnju, a mržnja rađa zločine”, napisao je i dodao da očekuje od Federacije da uhapsi i najstrožije kazni počinioce.

Žrtve se identifikuju i odvajaju zbog njihove nacionalne, etničke, rasne ili religijske pripadnosti. Najosnovnija ljudska prava žrtava sistematski se krše putem vanpravnih ubistava, mučenja i prisilnog raseljavanja. Prave se liste za ubistva. U genocidu koji sprovodi država, članovi žrtvenih grupa mogu biti primorani da nose identifikacijske simbole. Njihova imovina često se oduzima. Ponekad su segregirani u getima, deportovani u koncentracione logore ili zatvoreni u područja pogođena glađu i namjerno se ostavljaju da umru od gladi. Namjerno su uskraćeni resursi poput vode ili hrane kako bi se grupa postepeno uništavala. Sprovode se programi za sprečavanje razmnožavanja, kroz prisilnu sterilizaciju ili pobačaje. Djeca se nasilno odvajaju od svojih roditelja. Počinju genocidni pokolji. Svi ovi destruktivni činovi su genocidni akti zabranjeni Konvencijom o genocidu. Oni se smatraju genocidom jer namjerno uništavaju dio određene grupe. Počinitelji prate da li takvi pokolji izazivaju efikasnu međunarodnu reakciju. Ako reakcije nema, shvataju da mogu počiniti genocid nekažnjeno. Počinitelji znaju da će Ujedinjene nacije, regionalne organizacije i zemlje s moćnim vojskama ponovo biti posmatrači i dozvoliti još jedan genocid.

U ovoj fazi mora se proglasiti vanredno stanje zbog genocida. Ako se može mobilisati politička volja velikih sila, regionalnih saveza, Vijeća sigurnosti UN-a ili Generalne skupštine UN-a, treba pripremiti energičnu diplomatiju, ciljne ekonomske sankcije, pa čak i međunarodnu oružanu intervenciju. Treba pružiti pomoć žrtvenoj grupi kako bi se pripremila za samoodbranu. Humanitarna pomoć mora biti organizovana od strane UN-a i privatnih humanitarnih organizacija za neizbježni val izbjeglica koji će uslijediti.

Počinje istrebljenje, koje brzo postaje masovno ubistvo pravno nazvano “genocid”. Za počinitelje je to “istrebljenje”, jer svoje žrtve ne smatraju u potpunosti ljudima. Kada ga sponzoriše država, oružane snage često sarađuju s milicijama u izvršenju ubijanja. Cilj totalnih genocida je ubiti sve članove ciljne grupe. Međutim, većina genocida su genocidi “djelimično”. Svi obrazovani pripadnici ciljne grupe mogli su biti ubijeni (Burundi 1972.). Svi muškarci i dječaci vojno sposobni mogli su biti ubijeni (Srebrenica, Bosna 1995.). Sve žene i djevojčice mogle su biti silovane (Darfur, Mijanmar). Masovna silovanja žena postala su karakteristika svih modernih genocida. Silovanje se koristi kao sredstvo genetskog mijenjanja i uništenja žrtvene grupe. Ponekad genocid rezultira osvetničkim ubistvima među grupama, stvarajući spiralni ciklus dvostrukog genocida (kao u Burundiju). Uništavanje kulturnih i vjerskih dobara koristi se za istrebljenje postojanja grupe iz povijesti (Jermenija 1915.–1922., Da'esh/ISIS 2014.–2018.).

“Totalni rat” između nacija ili etničkih grupa je po svojoj prirodi genocidan jer ne razlikuje civile od boraca. “Tepih” bombardovanje, zapaljivo bombardovanje, bombardovanje bolnica i upotreba hemijskog ili biološkog oružja predstavljaju ratne zločine, ali i akte genocida. Terorizam ne razlikuje civile i borce, a kada je namijenjen uništavanju članova nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe — on je genocidan. Upotreba nuklearnog oružja je krajnji čin genocida jer je svjesno usmjerena na uništenje značajnog dijela neke nacionalne grupe.

Tokom aktivnog genocida, samo brza i masovna oružana intervencija može zaustaviti genocid. Treba uspostaviti stvarno sigurne zone ili koridore za bijeg izbjeglica uz snažnu međunarodnu oružanu zaštitu. (Nesigurna “sigurna” zona je gora od odsutnosti takve zone.) Za oružane intervencije, ako je to politički moguće, treba intervenisati multilateralna snaga ovlaštena od strane Ujedinjenih nacija.

Ako je UN paralizovan, regionalni savezi moraju djelovati prema Poglavlju VIII Povelje UN-a. Međunarodna odgovornost za zaštitu nadilazi uske interese pojedinačnih država. Ako snažne države neće poslati svoje trupe za direktnu intervenciju, trebale bi obezbijediti zračni transport, opremu i finansijska sredstva potrebna regionalnim državama da interveniraju.

Poricanje je posljednja faza koja traje kroz cijeli proces i uvijek slijedi nakon genocida. Ono je jedan od najsigurnijih pokazatelja mogućih budućih genocidnih pokolja. Počinitelji genocida iskopavaju masovne grobnice, pale tijela, pokušavaju prikriti dokaze i zastrašuju svjedoke. Oni negiraju da su počinili bilo kakve zločine, a često krive žrtve za ono što se dogodilo. Djela genocida se prikrivaju kao borba protiv pobune ako postoji tekući oružani sukob ili građanski rat. Počinitelji blokiraju istrage zločina i nastavljaju upravljati dok ne budu svrgnuti silom, nakon čega bježe u egzil. Tamo ostaju nekažnjeni, poput Pola Pota ili Idija Amina, sve dok ih ne uhvate i ne osnuje se tribunal za njihov sudski proces.

Tokom i nakon genocida, advokati, diplomate i drugi koji se protive odlučnoj akciji često poriču da ovi zločini zadovoljavaju definiciju genocida. Oni ih nazivaju eufemizmima poput “etničkog čišćenja”. Sumnjaju da li se može dokazati namjera uništenja grupe, ignorišući hiljade ubistava. Zanemaruju namjerno nametanje uslova koji uništavaju dio grupe. Tvrdnje da samo sudovi mogu utvrditi da li je počinjen genocid zahtijevaju “dokaz izvan razumne sumnje”, dok prevencija zahtijeva djelovanje na osnovu uvjerljivih dokaza.

Najbolji odgovor na poricanje je kažnjavanje pred međunarodnim tribunalom ili nacionalnim sudovima. Tamo se dokazi mogu čuti i počinitelji kazniti. Tribunali poput tribunala za bivšu Jugoslaviju, Ruandu ili Sijera Leone, tribunal za suđenje Crvenim Kmerima u Kambodži ili Međunarodni krivični sud možda neće spriječiti najgore počinitelje genocida. Ali uz političku volju da se uhapse i procesuiraju, neki mogu biti privedeni pravdi. Lokalna pravda, komisije za istinu i obrazovanje u javnim školama također su antidoti na poricanje. Oni mogu otvoriti put ka pomirenju i preventivnom obrazovanju.

Elementi ove faze upravo su najzastupljeniji u Bosni i Hercegovini, ali negatorske narative često čujemo iz zemljala okruženja, poput Srbije.

Genocid i drugi zločini negiraju se na različiti načine, kao i veličanje osuđenih ratnih zločinaca – preko izjava političara, sportskih i kulturnih dešavanja, murala, grafita, do priznanja osuđenim ratnim zločincima kroz spomenike ili davanje njihovih imena institucijama.

Jedan od primjera je kada su sagovornici Radio-televizije Republike Srpske (RTRS) otvoreno negirali i umanjivali zločine i sudski utvrđene činjenice te veličali osuđene za ratne zločine, nakon što se u medijima pojavila informacija da je Radovan Karadžić, osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici i druge zločine u Bosni i Hercegovini, u lošem zdravstvenom stanju.

Navijači lokalnog fudbalskog kluba u Bijeljini na utakmici u maju veličali su Ratka Mladića, doživotno osuđenog za genocid i druge ratne zločine u BiH.

Miroslav Kraljević, načelnik općine Vlasenica, veličao je Radovana Karadžića i Ratka Mladića na obilježavanju godišnjice pogibije vojnika Vojske Republike Srpske u ovom gradu, a u govoru je pružio i podršku Miloradu Dodiku, koji je u više navrata negirao genocid.

Detektor je pisao kako su povratnici bošnjačke nacionalnosti na području Zvornika uznemireni zbog grafita kojima se veličaju osuđeni ratni zločinci, genocid ili šalju poruke mržnje i da traže od vlasti, osim uklanjanja grafita, da prekinu kulturu nekažnjavanja.

Uprkos izmjenama zakona kojima su kriminalizovane ove radnje, Državnom tužilaštvu je trebalo dvije godine da podigne prve optužnice, dok su u brojnim slučajevima donijeli naredbe o neprovođenju istraga, što je Detektor problematizirao kroz svoja dva istraživanja.

Tek nekoliko predmeta procesuirano je pred Državnim sudom.